Crkvena liturgijska godina razvija cijelo Kristovo otajstvo, osobito njegovu muku i uskrsnuće, spominjući se pritom Marije i svetaca kao svjedoka spasenja. Ove odredbe načelno vrijede za sve obrede, ali njihovi praktični propisi uređuju rimski obred. Određuju liturgijski dan, ustanovljuju nedjelju kao dan Gospodnji i glavno slavlje tjedna te razvrstavaju slavlja na svetkovine, blagdane i spomendane. Tablica prednosti uređuje podudaranje slavlja, premještaje i slavljenje Večernje.

Vazmeno trodnevlje, vazmeno bdjenje, vazmena osmina, korizma, Veliki tjedan, božićno vrijeme, došašće i vrijeme kroz godinu dobivaju podrobna pravila o trajanju, prednosti, postu, bdjenjima i liturgijskim znakovima. Kalendar također uređuje sveopća i vlastita slavlja, omogućujući biskupijama, narodima, redovničkim ustanovama i pojedinim crkvama da časte svece značajne za njihovu sredinu uz očuvanje prvenstva sveopćega ciklusa. Prosne dane i kvatre biskupske konferencije mogu prilagoditi i slaviti misama za različite potrebe. Reforma nastoji spriječiti da gomilanje pobožnosti i blagdana zasjeni Kristova spasonosna otajstva, istodobno pokazujući sveopći doseg svetosti pomno ograničenim Općim rimskim kalendarom.