Ivan Pavao II. predstavlja Krista kao konačan odgovor na pitanja čovječanstva o dobru, zlu, smislu i spasenju, a kršćanski moralni život kao slobodu onih koji žive u istini. Pitanje bogatoga mladića uvodi izlaganje koje povezuje Dekalog i naravni zakon s Blaženstvima, savršenstvom i zajedništvom s Kristom. Bog je izvor dobrote; ljubav prema Bogu nužno postaje konkretna ljubav prema bližnjemu. Milost, Duh Sveti, Krst i Euharistija omogućuju vjernu poslušnost, dok Učiteljstvo Crkve čuva i tumači moralnu istinu. Nasuprot relativizmu i autonomnim poimanjima savjesti enciklika uči da naravni zakon sudjeluje u Božjemu vječnom zakonu, da tjelesni čini imaju moralno značenje i da negativne zapovijedi bez iznimke zabranjuju čine koji su sami po sebi zli.

Savjest primjenjuje objektivan zakon, ali ga ne stvara: važno je iskreno traženje istine, nepobjedivo neznanje može umanjiti krivnju, a nemar ili grijeh iz navike mogu izobličiti prosudbu. Odbacivanje teorije „temeljnoga izbora“ tvrdi da teški i hotimični čini mogu biti smrtni grijeh i da se ne mogu opravdati nakanom, okolnostima ili posljedicama. Sveopće norme osuđuju prijevaru, krađu, nepravedne plaće, izrabljivanje i zlouporabe moći te upozoravaju da demokracija bez istine može postati totalitarna. Teolozi moraju služiti Svetomu pismu, Predaji i Učiteljstvu, a ne svoditi nauk na mišljenje; biskupi moraju poučavati, čuvati vjernike, dijeliti sakramente i osigurati da katoličke ustanove zadrže svoje poslanje. Završni apel povjerava nastojanje za svetošću Mariji, Majci Milosrđa.