George Corbett rekonstruira sukob između Pierrea Mandonneta i Étiennea Gilsona u dvadesetom stoljeću oko tumačenja Tome Akvinskoga i Dantea Alighierija. Mandonnetov Institut historique d’études thomistes težio je strogom povijesnom istraživanju radi obrane cjelovitosti tomizma, dok su Gilsonov prikaz „kršćanske filozofije” i njegovo ponovno otkrivanje izvornog Akvinskog dovodili u pitanje dominikanske skolastičke kategorije. Njihovo se neslaganje odnosilo na pravilan poredak i razlikovanje filozofije i teologije, utjecaj neoplatonizma te pitanje razjašnjava li povijesna metoda Akvinčevu misao ili je iskrivljuje. Spor je prerastao u sučeljavanje oko Danteova navodnog tomizma. Gilson i Bruno Nardi razgrađivali su „mit o Danteu tomistu”, tvrdeći da se Danteovo shvaćanje vjere i razuma, naravne želje za Bogom, političke teologije i dviju krajnjih svrha čovječanstva razlikuje od Akvinčeva. Corbett ponovno razmatra tih osam navodnih proturječja, primjećujući da ona često ovise o spornim tumačenjima Akvinskog ili o pristupu pjesničkoj fikciji kao doslovnoj dogmi. Mandonnet i Joachim Berthier, naprotiv, čitaju Vergilija i Beatricu kao pjesničke likove naravi i milosti te brane sklad u kojemu razum i objava zadržavaju različite, ali komplementarne poretke. Studija poziva na ponovno vrednovanje tradicionalnih dominikanskih kritika uz danas prevladavajuće Gilsonovo tumačenje.