David Braine ponovno ocjenjuje raspravu između Henrija de Lubaca i njegovih kritičara o nadnaravnoj usmjerenosti čovjeka prema konačnoj svrsi i naravnoj želji za gledanjem Boga. Tvrdi da kritičari poput Lawrencea Feingolda i Kajetana mogu prepoznati stvarne probleme u de Lubacovu nazivlju, a ipak previdjeti širi augustinski i tomistički okvir. Istočni grijeh prikazuje se kao stvarna lišenost posvetne milosti koja pogađa čovječanstvo kao duhovnu zajednicu poteklu od Adama, a ne kao pravna fikcija ili iskvarenost ljudske naravi; ista ta solidarnost čini Kristovu otkupiteljsku poslušnost djelotvornom za sve. Rasprava razlikuje ljudsku narav od osobe koja postoji unutar stvarnoga Božjeg poretka providnosti. Ljudska narav ima sposobnost primanja milosti, ali nema moć koja bi je jamčila, dok je osoba doista usmjerena prema blaženom gledanju Boga, jedinom konačnom blaženstvu u sadašnjem providnosnom poretku. Braine razlikuje prvotno teološko značenje riječi „naravno”, ono što pripada stvarnom Božjem naumu, od filozofskoga značenja razmjernoga moćima određene vrste te tvrdi da hipotetski svjetovi „čiste naravi” ne bi trebali upravljati tumačenjem Akvinca. Stoga se zadržava de Lubacova kritika ekstrinzicizma: milost nije vanjski dodatak samodostatnom čovječanstvu. Ipak, milost ostaje slobodan dar, a ne dug, i ljudska joj se sloboda može oduprijeti. Članak također suprotstavlja to stajalište modernističkom imanentizmu, potvrđujući da vjera ovisi o javnoj povijesnoj objavi kao i o unutarnjem djelovanju milosti.