Ivan Pavao II. predstavlja nedjelju kao tjedno slavlje Kristova uskrsnuća, prvi dan novog stvaranja i „osmi dan” koji unaprijed naviješta vječni život. Ukorijenjen u stvaranju, suboti, Izlasku, Pedesetnici, krštenju i apostolskom lomljenju kruha, dan Gospodnji okuplja Crkvu oko dvostrukog stola Svetoga pisma i euharistije. Nedjeljni zbor očituje crkveno jedinstvo, obnavlja vjeru i usmjerava putujuću Crkvu prema Kristovu ponovnom dolasku.

Katolike potiče da štite nedjelju od svođenja na vikend za razonodu. Sudjelovanje na misi teška je obveza; pastiri trebaju omogućiti dostupna slavlja, prihvaćati putnike i čuvati svečani značaj liturgije dostojnom glazbom, propovijedanjem, pripremom i djelatnim sudjelovanjem. Ondje gdje nema svećenika mogu se održavati molitveni zborovi, ali oni ne mogu zamijeniti euharistiju, dok se bolesnike i osobe koje ne mogu izlaziti iz kuće potiče da se duhovno pridruže slavlju i prime pričest kada je to moguće. Nedjeljni počinak treba promicati obiteljski život, kontemplaciju, ljubav, solidarnost sa siromašnima i djela milosrđa, a građansko društvo treba štititi vjerske, kulturne i ljudske potrebe radnika. Godišnji liturgijski ciklus, spomeni Marije i svetaca te poslanje Crkve izviru iz toga tjednog vazmenog slavlja, povjerenog Mariji dok Crkva putuje prema vječnoj nedjelji.