Michael M. Waddell tvrdi da ushićenje — privremeno, nadnaravno gledanje božanske biti — zaslužuje središnje mjesto u tumačenju Akvinčeva shvaćanja ljudske spoznaje. U Raspravljenim pitanjima o istini Akvinac ga prikazuje kao uzdignuće iznad uobičajene spoznaje ovisne o osjetilima, omogućeno svjetlom slave bez odvajanja duše od tijela. Ushićenje se razlikuje od trajnoga blaženog gledanja, ali ga tijekom zemaljskoga života unaprijed naviješta. Akvinčevo relacijsko shvaćanje istine suprotstavlja neposrednost ushićenja posredovanju razuma i vjere. Waddell odgovara na prigovore da je ushićenje prerijetko, tek svetopisamska pojava, nespojivo s Akvinčevom teorijom spoznaje ili potisnuto na rub u Teološkoj sumi. Njegovo svrstavanje među nezaslužene milosti odražava pedagošku strukturu Sume, a ne umanjenu važnost. Posvećivanje pozornosti ushićenju otkriva mistične i neoplatoničke dimenzije Akvinčeve misli uz njezine aristotelovske sastavnice.