Kongregacija za nauk vjere utemeljuje skrb za osobe u kritičnom i terminalnom stadiju bolesti na dostojanstvu svake osobe stvorene na Božju sliku i na Kristovoj solidarnosti s ljudskom patnjom na križu. Milosrdnoga Samarijanca predstavlja kao uzor cjelovite tjelesne, psihološke, duhovne i pastoralne skrbi te prepoznaje utilitarističke prosudbe „kvalitete života”, iskrivljeno suosjećanje i radikalni individualizam kao prijetnje solidarnosti.

Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo proglašavaju se po sebi zlima, dok odbijanje nerazmjernoga ili beskorisnoga liječenja može značiti prihvaćanje prirodnoga približavanja smrti. Redovita skrb, uključujući prehranu, hidraciju i ublažavanje boli, obvezna je dok tijelo od nje može imati koristi; umjetna prehrana i hidracija mogu se prekinuti kada postanu neučinkovite ili pretjerano opterećujuće. Snažno se potvrđuje važnost palijativne skrbi, hospicija, obiteljske potpore i prikladne skrbi za djecu s invaliditetom ili terminalno bolesnu djecu. Sedacija je dopuštena kada joj je svrha ublažavanje patnje, nikada kada joj je svrha izazivanje smrti. Bolesnici u vegetativnom stanju ili stanju minimalne svijesti zadržavaju svoje dostojanstvo i pravo na primjerenu skrb. Katoličke ustanove i zdravstveni djelatnici moraju odbiti suradnju u eutanaziji, a vlade trebaju štititi priziv savjesti. Molitva, sakramenti, formacija i suosjećajno praćenje pomažu umirućima da se sa smrću suoče s nadom; sakramentalno odrješenje zahtijeva istinsko kajanje za ustrajan odabir eutanazije.