Sestra Albert Marie Surmanski predstavlja sakramente kao božanske lijekove za palu ljudsku prirodu, osporavajući suvremena svođenja na nevažne obrede ili na izraze zajedničkoga identiteta. Oslanjajući se na Huga od Svetoga Viktora, njihovu trostruku svrhu prepoznaje kao humilitatio, eruditio i exercitatio: materijalni znakovi ponizuju ljudsku oholost, poučavaju intelekt o nevidljivim zbiljama i redovitim bogoštovljem vježbaju neuredne želje. Hugov je prikaz i trojstven — te funkcije povezuje s Ocem, Sinom i Duhom Svetim — i ljekovit, ukorijenjen u stvaranju, padu, Utjelovljenju i Kristovoj muci.

Petar Lombardijski, Aleksandar Haleški, Albert Veliki i Toma Akvinski primaju i preoblikuju taj okvir. Kasniji skolastici Hugove kategorije psihološki preuređuju ili nanovo tumače, povezujući ih s intelektom, afektima, tjelesnim djelovanjem i djelotvornom uzročnošću sakramentalne milosti, umjesto da zadrže njegovu izvornu trojstvenu strukturu. Nasuprot pokušajima da se obredi redefiniraju prema društvenim trendovima ili osobnom iskustvu, članak tvrdi da sakramenti vjernike objektivno suobličuju Kristu. Liturgijsko sudjelovanje štetne navike zamjenjuje bogoštovljem, milost uključuje u moralni život i osobu postupno ponovno usmjerava prema svetosti.