Papa Franjo predstavlja svetost kao put do sreće i osobno poslanje koje se živi u zajedništvu s Kristom u obitelji, na poslu, u župi i u preuzimanju odgovornosti. Sveci, mučenici, roditelji, radnici, bolesnici i starije osobe pokazuju da svetost raste običnim činima strpljivosti, dobrote, molitve i služenja. Upozorava na suvremeni gnosticizam, koji vjeru svodi na intelektualno ovladavanje, i pelagijanizam, koji se uzda u ljudski napor, pravila i postignuća umjesto u Božju milost. Blaženstva daju kršćansku osobnu iskaznicu: siromaštvo duhom, krotkost, milosrđe, čistoću srca, mirotvorstvo, pravednost na djelu i vjernost u progonstvu.

Dvadeset i peto poglavlje Matejeva evanđelja čini skrb za gladne, strance, bolesne, zatvorenike, migrante, starije osobe, nerođene i žrtve nepravde konkretnim susretom s Kristom; osobno djelovanje iz ljubavi mora se suočiti i s nepravednim strukturama. Molitva i bogoštovlje ne mogu se odvojiti od milosrđa. Franjo poziva na apostolsku odvažnost koja nadilazi udobnu sigurnost, a podupiru je Euharistija, Sveto pismo, bratstvo i ustrajnost u svakodnevnom životu. Šutnja i klanjanje produbljuju prijateljstvo s Bogom puno pouzdanja, dok molitva, sakramenti, ljubav i zajednica pomažu vjernicima oduprijeti se napasti i duhovnoj iskvarenosti. Razlučivanje zahtijeva molitvu, razmišljanje, savjet, ispit savjesti, otvorenost Duhu i spremnost da se prihvati križ i otkrije vlastito krsno poslanje. Marija prati Crkvu u tom zajedničkom nastojanju oko svetosti.