Bazilije Cezarejski odgovara na Amfilohijevo pitanje braneći teološku preciznost kršćanskoga govora, osobito doksologija koje daju slavu Ocu „sa” Sinom i Duhom Svetim te „po” Sinu u Duhu Svetom. Odbacuje pokušaje da se izrazi „od koga”, „po kome” i „u kome” isključivo pripišu različitim božanskim osobama, dokazujući na temelju Svetoga pisma da ti izrazi ne uspostavljaju nejednake naravi niti Sina svode na oruđe. Sinovo vječno postojanje, zajedničko veličanstvo, jedinstvo volje s Ocem i spasenjski naslovi svjedoče o njegovu punom božanstvu.

Bazilije zatim tvrdi da je Duh Sveti također bestjelesan, sveprisutan, životvoran, posvetiteljski, vječan i dostojan jednake slave i klanjanja. Krštenje, stvaranje, proroštvo, Kristovo služenje, darovi Crkve i posljednji sud otkrivaju božanska djelovanja Duha. „S Duhom” izražava vječnu jednakost i zajedništvo, dok „u Duhu” opisuje prebivanje u vjernicima i prosvjetljenje. Sveto pismo, nepisana apostolska Predaja, znak križa, molitva prema istoku i raniji kršćanski svjedoci podupiru to ispovijedanje triju osoba u jednom Bogu. Bazilije zaključuje obranom vjere usred progona, razdora i krivovjerja, povjeravajući razumijevanje Crkve Duhu Svetomu.