Bernhard Blankenhorn predstavlja prikaz Tome Akvinskoga o augustinskoj iluminaciji kao stvaralački nastavak projekta Alberta Velikoga, a ne kao čist raskid s njim. Albertov De homine prihvaća arapsko-aristotelovski prikaz u kojem djelatni um objašnjava spoznaju materijalnih stvari, dok augustinski elementi obrađuju spoznaju Boga i nematerijalnih zbilja. Njegovo kasnije bavljenje dionizijskom i proklovskom mišlju naglašava spoznaju posredovanu osjetilima, sjedinjenje duše s tijelom i granice ljudskoga razumijevanja.

Toma Akvinski razlikuje istine razmjerne naravnomu razumu od onih koje ga nadilaze, tvrdeći da je djelatni um postojana, naravna moć dostatna za običnu spoznaju bez nove nadnaravne iluminacije u svakom trenutku. Nasuprot izravnom, nutarnjem gledanju božanskih ideja, ljudsku spoznaju objašnjava osjetilnim iskustvom, apstrakcijom i sudjelovanjem u Božjoj istini kao prvom uzroku. Članak prati hod Tome Akvinskoga od ranih pokušaja da uskladi Augustina, Aristotela i Alberta prema povijesno svjesnoj sintezi koja čuva božansku uzročnost po primarnim i sekundarnim uzrocima, potvrđujući istodobno nutarnje djelovanje ljudskoga razuma.